Dnevnik jedne mladosti...

Hm..?! Ne znam što me potaknulo da ovo podijelim s vama, no htjela bih iznijeti na papir misli koje me posljednjih dana 'opsjedaju'… Svi misle da sam ga zaboravila, da me to pogodilo minimalno, no ipak dovoljno bolno da mi pokažu kako su uvijek uz mene. Pružali su mi utjehu, razumijevanje, riječi pune obećavanja, nade. Hm..?! Zašto se ponovno vračam na tu završenu stranicu života, zašto sam krenula korak unatrag umjesto naprijed..?! Ne mogu reći da sam se promijenila, da me ON promijenio, no mislim da više nisam ista. Prečesto se zateknem kako razmišljam o njemu, našem odnosu, svemu što se dogodilo i onome što nije… Hm..?! Tada se 'ljutim' na samu sebe jer ipak želim to zaboraviti. No, je li moguće zaboraviti u 2 mjeseca, nešto što povrijedi preduboko. Ne vjerujem. Smijem se, sretna sam, zaista jesam, nema lažnih osmijeha, usiljenih pogleda, zaista mogu reći da sam ponovno istinski sretna. No, ne mogu zaboraviti sve koliko god se trudila, svaka sitnica podsjeća na njega, na nas. Hm..?! Zar je moguće da dopisivanja, pokoji razgovor, nekoliko poljubaca pogode u najslabiju točku. Ne mogu protiv sebe, osjećaja, srca. Znam da ne bi trebala samoj sebi to dopustiti, no nedostaje mi sve vezano za njega. Trudim se zaboraviti, no jednostavno ne mogu. Želim, ali mi ne uspijeva. Ne volim ga, ovo nije ljubav, no što je..?! Opsesija ne, zanesenost možda, zaljubljenost.. hm..?! vjerojatno da… Možda ću sutra drugačije razmišljati, smatrati ga samo sjenkom koja je razorila moje snove, no koja je dio prošlosti. Gledati ga, ne više, kao dečka do kojeg mi je stalo, nego kao poznanika, 'prijatelja'… Hm..?! Neke riječi ne mogu zaboraviti, riječi koje puno obećavaju i previše znače. Budem tužna, prisjećam se svega, osmijeh mi titra na licu i dođem do samoga kraja i što tada nastupi..?! Suze, bol, kajanje zbog svih neostvarenih snova, zbog činjenice da sam si dopustila da dođe do toga. Znam, nisam ja kriva, on je… Napustio me je iako ga nikada nisam ni imala, samo sam maštala o tome. Hm..?! Sretna jesam, ovo mogu nazvati trenutkom slabosti, no upravo sada mi nedostaje više no ikad. Želim njegov pogled, poljubac, zagrljaj, sve ono što ne mogu dobiti, više nikad. Hm..?! Žao mi je… Žao mi je što je došlo do ovog trenutka, spoznaje da moram zaboraviti sve, izbaciti ga iz svog života, misli. Hm..?! Želim reći da ću to i napraviti, no koga da lažem. Nisam usamljena, ne ispisujem ove retke radi nekoliko utješnih riječi koje su melem na dušu. Postajem ironična prema samoj sebi, misli ponovno naviru, no nadam se da ću ovaj puta biti odlučnija no ikad i izbaciti ga iz svoje svakodnevnice… Da zalupim vratima i pobjegnem ti bez traga, nikad mi ljubav nije manje značila, moju si sreću svu u bol pretvorio, a to mi nije trebalo, dragi... I da me udariš pred svima ne bi boljelo, ja ću po svom' ma koliko koštalo, mogu da biram dal' da ne stanem, il' potonem, a to mi nije trebalo..

Još jedan tekst, još jedno sažimanje duše u riječi. Ne znam šta da pišem, a imam potrebu. Bol mi razara dušu i svakom sekundom lomi ovo maleno srce iznova. Mučim sebe, znam. Uništavam sama sebe, kao što Vi kažete:“ Lomiš sebe, zbog nekoga ko te nije vrijedan.“ A u čemu se ogleda ta vrijednost? Šta je to što određuje jel neko vrijedan tebe? Šta je to po čemu ja mogu reći: „ Njega ću da volim, on me zaslužuje.“ Zar sam ja ta koja to određuje? Zar moj razum ima tu mjesta, zar on tu odluke donosi? Ili je srce? Duša koja se osjeća ispunjenom pored njega? Srce koje svaki put zaigra samo od njegovog pogleda. Razum tu nema mjesta, jer on ne upravlja mojim impulsima izazvanim nečijim prisustvom, mojim uraganom koji podivlja kada mi je neko blizu.. Kako da ja srcu kažem: „ Nije te vrijedan, goni ga!“ kako kad je ono izabralo? Kako kad je ono živo samo kad je on tu, kad se za sve druge zatvorilo, sakrilo.
Kasno je sada. Bilo pa prošlo. Ostaju samo rane koje i dalje krvare i samo je pitanje dana, vremena kada će te rane da zacijele. Nemoćna sam, znam. Ponekad poželim da ti zavirim u misli, da vidim o čemu razmišljaš, da zavirim u srce tvoje da vidim za koga kuca, imam osjećaj da bi mi bilo lakše. Bilo je lijepo dok je trajalo, al mi nismo ni trajali. Nekad pomislim da sam sve sebi umislila, da mi nismo ni postojali. Da, mi nismo bili mi. Ali zašto mi fališ? Zašto sad kad te nema, kad si se izvukao iz mog života poput lopova nakon nedjela, brzo, prebrzo, kao da si pobjegao? Zašto mi naviru sjećanja kada čujem neku pjesmu, zašto mi suze krenu kada te vidim, zašto osjetim tu bol koja nema krika, bol koja tako jaka da kada suze krenu nema glasa, nema tona, samo se nešto gnuša u grudima, gomila i stež? Zašto? Najvjerovatnije nikada neću ni saznati.  Al ponekad pomislim da smo imali nešto , da smo imali ono na čemu su nam svi zavidjeli.
 
Bili smo prijatelji, jako dobri i bliski prijatelji koji su jedno drugome čitali misli, riječi sa usana, i svaku bol jedno drugome kazivali. Oči nam nisu znale lagati, niti su imale potrebu, jer bili smo jedno drugome sve.  Ali jednog dana si se probudio i shvatio da ti nisam više draga. I shvatio si, da me ne mozes lagati, da sam ti prijateljica kao i sve ostale, da mozemo popiti kafu jednom u dva mjeseca.  Shvatio si da nisi ti taj tip koji voli, koji treba da nekoga mazi pazi, slazi, zove, ima nekog u svom životu važnog. A pitam se samo sta je bilo do sada..? Pitam se koje ta osoba koja me zvala, koja me pazila, kod mene dolazila, ko je osoba koju je moja bol boljela, koju je moja lijepa rijec radovala? Ponekad pomislim da te nikada nisam ni poznavala, da samo samo sanjala.. Ali kad pogledam oko sebe toliko stvari me podsjeti na tebe,al eto, neka me sjecaju.. Ali, samo se pitam, zasto je ta bol prisutna? Toliko pitanja, a odgovora ne nalazim. Kao bolesnik lijek kada trazi, kada moli da mu se patnja ublazi, tako i ja molim za tvoju iskrenost, da me pogledas u oci i kazes kako stvari stoje.. A ne da otvorim meil u kome pise da me ne zelis u svom zivotu. Pitam se zasto kada me vidis i kad te pogledam oboris pogled, i kad ga na tren uhvatim vidim tugu, bol.. kada si otisao shvatila sam koliko si mi znacio i koliko mii ustvari značiš. Bio si mi prijatelj, brat, otac, i na kraju momak. Shvatila sam da si previse pustio korijene u moj zivot i da bez tebe ne postojim ni ja ustvari. Pokusavam da iz vrtloga pronađem izlaz, ali ko ga je jos pronasao? Ludis kada sam s drugim, a ne zelis me kraj sebe. Okreces glavu, a pratis me. Mrzis me, a ljubis me. Kako? Zasto? Ne razumijem, pocinjem da se gubim, i ne vidim na kraju smisao ovog teksta, jer sve sto vise razmisljam sama sebe zbunjujem a kamo li druge koji citaju.

„Sve uspomene sa kaputa satresi, samo budi to sto jesi, tu gde si, sta god da se desi, ti budi okey i ti nikada ne saznaj kako to boli kada nekoga volis, a mrzis,kad mrzis, a volis,a lomis se da izdrzis ostaje nada da ce nekada neko hteti da shvati mene, moja lutanja, mastanja, sanjanja, i znati da prati i ko zna mozda jednom nađes me tamo gdje prestajem ja, gde pocinjes ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi, ali sreces samo stranca, slucajnog prolaznika,i pogled leden i ako te taj neznanac nekada voleo vise od sebe“ - Marchelo

Znaš, sad kad sjednem i promislim rekla bih da su bili upravu. Svi oni. Govorili su “reci mu više, učini nešto, ne možeš tako“, a ja šutim. Lijepa šutnja. Dobro je rekao Balašević - “te noći sam joj oćutao najlepše reći koje znam”. I ja sam svake do sad večeri, ali ne više. Ne zato što sam, kao do sad, postavila cilj i inatila se, šutila, ubijala se tom šutnjom i neizvijesnošću i neznanjem. To je zato što osjećam da je sad svejedno, ali kojim tempom i jačinom pišem ovu bezazlenost rekla bih da je to još jako, iskreno i da gori. I boli! Još uvijek! I zato moram pisati.

 A baš sam se odvikla… A odvikla sam se i onog neumornog osjećaja unutrašnje sreće. Zašto unutrašnje? Pa, da vam kažem, sretna sam ja bila uvijek. Bilo bi nezahvalno prema životu reći da nisi dobro ili da si nesretan. Sretan si što si tu, danas, to je najvažnije. Ali onaj osjećaj koji te probudi i sa kojim liježeš širokih crta lica, eh, taj mi je dugo falio. Sjedim i razmišljam, retrospektivno, opet. Zaslužio si. Hoću, nema veze što nema smisla. Znaš, nije mi nimalo žao za sve one provedene dane. Ni potrošene feninge, ni neobične providne laži roditeljima gdje ću i kako, nijedan minut… nije mi žao. Bio si sve ono što sam sanjala nekad… često, uz sebe… Za mene si bio puno više od osobe, momka, čovjeka… prijatelja… Nekakav neobičan odnos?! Da, slažem se da jeste… A možda je on i sasvim običan. Možda je to neki svakodnevni odnos između ljudi, neki svakodnevni pogledi, riječi, osmijeh, gluposti … Možda? Možda je i za tebe bilo samo to. Meni, vjeruj mi, puno je više od toga. Je l’ ti sad jasno što nemam hrabrosti? Je l’ sad shvataš kako ja nikad neću svoju sreću graditi na tuđoj nesreći? Je l’ sad shvataš da sam tebe “imala” puno više nego nekad nekoga? Znaš li koliko sam ti zahvalna što sam, zahvaljujući tebi, opet živa i sretna? Znam, nisam s tobom, neću ni biti, ma nije bitno… Al’ ja volim.

 Hvala! Na svakom iskrenom osmijehu, onom smijehu koji je, čini mi se, činio da se smijem samo ako je tebi smiješno. Kako je to djetinjasto. Nijedan onaj lažni pogled i teške riječi koje su padale, svjesno, nesvjesno, ni to neću zaboraviti. Nijednu poruku, zbog koje ovaj telefon volim još više, bez obzira što više nemam nijedne. Jednostavno, zahvaljujući tebi, nije umro ni on. Onaj… hoću da ti kažem, uz tvoju pomoć vidjela sam koliko sam srce zatvorila za druge i tek sad otvorila. Kome? Tebi… Jedina greška za koju se ne kajem jer sam skinula tu imaginarnu sliku kako me neće niko zbog neke više sile. Eh, Ti Druže, baš znaš poslati pravo iskušenje. Neka, naučit ću ja. Moram. Znaš li koliko sam puta samo htjela ti reći nekoliko riječi, pa me spriječi uvijek odgovor na moje pitanje. Ne mogu, ipak ja nisam toliki čovjek. A i ti ne možeš voljeti svakog. Pokazat će Sunce meni svoju drugu stranu. Hoće, hoće, drug je sunce uvijek bilo, baš kao i onog dana kad se toliko jako borilo sa kišom, pa je zadržavalo kišu isto kao da se svađalo s njom sve dok nismo došli kući suhi, pa onda je "udarila". Možda se tad dogodilo nešto ključno, pa je padala. Možda to ima neke posebne znake… Možda je fakat gotovo sve… Svako možda ima dvije strane! Znaš, moram ti još reći, tebe sam možda i zavoljela. Možda što si tako nedostižan?

Što si svima tako običan, a? Bože, ja tebe kao da gledam nekim drugim očima… Al’ slagat ću ja sebe svakako… Ne gledam. Pazi, ovo što ću ti reći nije ključno, al’ je završno. Zamolit ću te da se okreneš i nikad ne vidiš koliko sam mogla pokloniti, jer loše ćeš se osjećati, a i neko drugi, kakav god bio, ne zaslužuje to. Pa ni ja da poklonim gratis svu ovu ljubav koja me, eto recimo, boli… Tvoje je da kažeš dobro kad ti kažem da se okreneš i odeš i da ako ti ikad pošaljem jednu od “onih” poruka ne odgovoriš i pomogneš mi da me prođe. Tek tada ću ti biti zahvalna, samo… malo drukčijim očima i osjećanjima. Iako potajno, ja čekam tebe… Da me sačekaš ispred onog istog Ekonomskog. Da zajedno hodamo dok se drugi smiju ne vjerujćci koja povezanost i sjaj blješti iz mene samo što si tu. Samo što malo pričaš, a puno kažeš. Samo što se nasmiješ svakoj mojoj gluposti, samo što…Koja li životna ironija... Malo ko će razumjeti ovu priču. Poenta je u sreći koja je momentalna, poenta je u tome da moraš da budeš sretan, jer si se našao u prilici da osjetiš nešto što samo On može podariti i da kad to nešto najljepše ode ti znaš da kažeš hvala, jer si nekad u životu bio barem dio tog osjećaja... Lijepo. Vjerujte mi. Hvala što ste saslušali priču koju možda nećete razumjeti, uz dužno poštovanje. Hvala u svakom slučaju!

Dragi prijatelju, Jutros me je probudila zlocesta zraka sunca,provirivsi kroz prozor,prvo skrivajuci se iza napola otkrivenog zastora.Sebicno sunce uperilo mi je svoju svjetlost u oci i rastjeralo moj san o cudnoj djevojci koja sjedi pored jos cudnijeg jezera.Okrenuh ledja suncu,namjestih jastuk i pokusah ponovo zaspati.Bezuspjesno.Vani,mirisalo je nebo,mirisalo na sudbinu.Ne volim taj miris.Bacih pogled kroz prozor,na uske ceste sto vode u daleke divlje sume,a niko ne koraca njima vec odavno.Pomislih kako su usamljene. Na nebu smijalo se sunce,a onda se ubrzo nasmijah ja,kad ugledah da priblizavaju se oblaci koji ce da ga,barem na kratko,sakriju. Odavno nista ne napisah,ne mogu izroviti osjecaje iz sebe,kao nekada.Uhvatim se kako vadim stare pjesme i citam stare rijeci,pokusavam osjecati kao tada,da bih mogla stvoriti nesto kao sto sam nekad davno stvarala,ali bijedan je to pokusaj.Uzaludan. Odavno nista nisam sanjala.Noci su prazne,jutra nepozeljna.Drugima govorim kako da ispune svoj zivot,a sama ne znam popuniti svu ovu prazninu.Ne znam zivjeti.Nekada mi se ucini da sam se navikla na ovaj svijet,ali vrlo brzo shvatim da zivim u zabludi i to me pomalo ubija.Polako,kao da tek sada otvaram oci i spoznajem sve oko sebe.Takav je svaki dan. Nedostaje mi moj grad u kojem sam odrasla,nedostajem ja sama sebi onako slobodna i luda kakva sam bila u pubertetu,nedostaje mi ljubav da oboji ovo moje nebo,nedostaje mi Sargarepa i nas mrkva komerc,nedostaje mi anemiandeh sa svojim mislima toliko mi bliskim,nedostajes mi ti prijatelju onakav kakav si bio,kad si me prvi put nazvao sekom i dao mi citavo svoje srce da ga cuvam. Toliko je ljudi proslo kroz moj zivot,toliko laznih prijateljstava,tako malo ljubavi... Tugu sam najbolje znala da izrazim,ali ona je davno otisla,vise je se ni ne sjecam.Sada drugujem sa prazninom,koja je pokosila sve tuge i svu srecu,upoznala me sa razocarenjem i bijednicima.Praznina ostavlja prazan papir iza sebe.I ti si mi ostavio papir,dragi prijatelju.Crni papir iscrtan bijelim korektorom.Pola crteza,koji,tek kad se spoji sa dijelom koji imas ti,dobija neki smisao.I dan danas stoji na mom zidu.Stoji da podsjeca. Prijatelju moj,odbrojavam sekunde vec par sati.Ne vidim nekog posebnog smisla u tome,ali pomaze mi.Svakim trenom sam blize necemu i nekome.Mozda uzalud gubim vrijeme,ali barem se nadam necemu.A ni sama ne znam cemu se nadam.Nadam se a svjesna sam da sve zavrsava,da nista nije vjecno,da je sve u ovom vremenu prolazno,pa tako i ja. Ucim da uzivam u trenucima.Nekad sam znala.Sada,cini se,trazim previse.Ili sam zaboravila da uzivam.Valjda sam predugo bila u mraku.Nekad se osjecam tako slaba da mislim da sam u stanju da se i rukama i nogama hvatam za bilo sta sto lici na svjetlo.Nekad zelim da padam i padam i padam,i da uzivam u svom padu.A nekad samo zelim da budem sretna,pa barem malcice,samo par trenutaka,dovoljno da zaigra mi srce,dok zatvorenih ociju promatram cijeli svijet.Ja bih da disem vodu,da pijem snijeg i da gazim oblake.Ustvari,samo zelim biti normalna,za sve,za svakoga.Za sebe ponajvise.Znam,trazim previse. Odrastam ti...A davno sam odrasla.Davno,dok sam gledala suze najdrazih mi ljudi,dok mi je zivot oduzimao sta je htio,pred ocima,a ja,uplakana mala djevojcica,toliko ga molila i molila...Uzalud.Meni moj smisao ima smisla,i izludjuje me to sto i tisina nekada zna biti preglasna.Htjela bih cijeli svijet da zna,da ako se smijem,ne znaci da sam sretna.I najtuzniji se smiju.Svi se smiju.Ne postoji covjek na svijetu koji ce nije nasmijao.Smijemo se svi,iako se radjamo placuci.A zasto placemo kada dolazimo na svijet?Mozda zato sto negdje duboko u sebi,nesvjesno,a opet pomalo i svjesno,znamo da smo dosli u pakao.Jer ovaj svijet je upravo to.I u njemu najvise stradaju oni koji su najmanje krivi.Djeca.Dobri ljudi.Mladi ljudi puni zivota,zivotnih ciljeva i snova.I onda se zapitam zasto.A znam odgovor.Jednostavno je.Ti ljudi su zasluzili nesto vise,nesto bolje.Ponekad i Bogu zatreba pokoji andjeo...Ponekad mrzim sebe jer na nekom sprovodu ne umijem da placem.Djelujem hladno,umrtvljeno,kao da mi je svejedno.A sta ja mogu.Mrzim sebe jer mi neko za minutu postane drag.Tog nekog za manje od minute isto tako mogu i zamrziti.Dobro,ne bas zamrziti,ali moze pasti u mojim ocima,samo s jednom pogresnom rijecju.Meni se sve desava u minuti.U minuti se zaljubim,u minuti se odljubim,u minuti se sve oko mene srusi,u minuti sve je ponovo tu.Samo se jedno ne desava u minuti.Nikada ne zavolim i ne prestanem voljeti u minuti.Za to su ipak,barem u mom slucaju,potrebne svjetlosne minute. Prijatelju moj,pocele su vec ove jesenje kise,koje su tebi tako dosadne,a meni opet tako...potrebne.Mijenjam se,svake sekunde novi dio sebe upoznajem.Sjetim se tebe i onda kao da nestanem.Kao da nema me u ovoj sobi,kao da me nikada nije ni bilo.Nikog nema tu,nikome vise ne svira Alexander Blu,samo tvoj crtez na zidu zadrhti,ali uspije to nekako sakriti. Pricaj mi malo o zivotu,reci mi sta si naucio u toj skoli,sta je sve tvoja koza podnijela,i jesu li ti sva ta silna jutra ista donijela.Koliko je prijatelja kroz tvoj zivot koracalo?Da li je vrijeme ikada do najglasnijeg muziku pojacalo,onda kada trebala ti je tisina?Pricaj mi o cemu si sanjao,reci da tvoje noci nisu bile samo rutina.Koga su krile tvoje grudi od svih zlih ljudi,jesu li i tvoji dani znali biti tako prokleto sami?Pricaj mi kome si i koliko jeftino dusu prodao,jesi li nesto s tim postigao,da li si sretniji?Dal' je zivot postao njezniji,i sretnes li ikada sudbinu ,onako u prolazu?Da li vidis snove u svom odrazu,kad gledas u ogledalo,i da li se sjetis kako je bilo,a kako je biti trebalo?Prijete li ti i dalje strani ljudi,na treci pogled ludi? Nisam ti nikada priznala,ali,kada si izabrao drugi svijet da u njemu nadjes ono sto je nasem nedostajalo,nacrtah strah,da plovi tvojim morem,dok me nema...Napisah kako bojat ces se da te zaboravljam,i ne volim,i ne osjecam,i da te krivim.Nacrtah nebo na kojem raste suncokret,iskrene ljude koji ce te voljeti,daljinu koja ce te od mene daleko odnijeti...U tvom svijetu ,nacrtah kisu i sunce,nacrtah dugu,leprsavi snijeg,modre oblake,nemirne vjetrove...Nacrtah ti jesen...I napisah da ce ti sve to nekada zatrebati,kada se osjetis jezivo sam. A zaboravih da sam te naucila kako da pises i crtas u necijoj buducnosti.Ne znadoh da je i meni mnogo toga napisano...

...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli. I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu..." Takva je nasa dusa. Ispunjena uspomenama koje nas rastuze, nasmiju ,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjiezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....nema vise ni parnjaca ni zvizduka vozova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu ceka uzdrhtalog srca.Niti iscekivanja postara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put procitamo rijeci koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola sto nam kroz srce mine... Od svega ostase samo uspomene od kojih se pobjeci ne moze.Cak i kada bi znali put sto vodi u zaborav,mi nebi posli njime.Vec se uvijek istom stazom vracamo sto vodi do mora uspomena.I uronimo u te talase koji nas miluju,nose,vuku u dubine....I plovimo,plovimo ka onim nekim dalekim,nedostiznim obalama sto nas svake noci zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplasimo da cemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena.A kad se pogledamo u ogledalo...vidimo ispod ociju nekoliko sitnih kapi...blistavih...slanih..."