Koliko u meni još ljubavi ima....
Još jedan tekst, još jedno sažimanje duše u riječi. Ne znam šta da pišem, a imam potrebu. Bol mi razara dušu i svakom sekundom lomi ovo maleno srce iznova. Mučim sebe, znam. Uništavam sama sebe, kao što Vi kažete:“ Lomiš sebe, zbog nekoga ko te nije vrijedan.“ A u čemu se ogleda ta vrijednost? Šta je to što određuje jel neko vrijedan tebe? Šta je to po čemu ja mogu reći: „ Njega ću da volim, on me zaslužuje.“ Zar sam ja ta koja to određuje? Zar moj razum ima tu mjesta, zar on tu odluke donosi? Ili je srce? Duša koja se osjeća ispunjenom pored njega? Srce koje svaki put zaigra samo od njegovog pogleda. Razum tu nema mjesta, jer on ne upravlja mojim impulsima izazvanim nečijim prisustvom, mojim uraganom koji podivlja kada mi je neko blizu.. Kako da ja srcu kažem: „ Nije te vrijedan, goni ga!“ kako kad je ono izabralo? Kako kad je ono živo samo kad je on tu, kad se za sve druge zatvorilo, sakrilo.
Kasno je sada. Bilo pa prošlo. Ostaju samo rane koje i dalje krvare i samo je pitanje dana, vremena kada će te rane da zacijele. Nemoćna sam, znam. Ponekad poželim da ti zavirim u misli, da vidim o čemu razmišljaš, da zavirim u srce tvoje da vidim za koga kuca, imam osjećaj da bi mi bilo lakše. Bilo je lijepo dok je trajalo, al mi nismo ni trajali. Nekad pomislim da sam sve sebi umislila, da mi nismo ni postojali. Da, mi nismo bili mi. Ali zašto mi fališ? Zašto sad kad te nema, kad si se izvukao iz mog života poput lopova nakon nedjela, brzo, prebrzo, kao da si pobjegao? Zašto mi naviru sjećanja kada čujem neku pjesmu, zašto mi suze krenu kada te vidim, zašto osjetim tu bol koja nema krika, bol koja tako jaka da kada suze krenu nema glasa, nema tona, samo se nešto gnuša u grudima, gomila i stež? Zašto? Najvjerovatnije nikada neću ni saznati. Al ponekad pomislim da smo imali nešto , da smo imali ono na čemu su nam svi zavidjeli.
Bili smo prijatelji, jako dobri i bliski prijatelji koji su jedno drugome čitali misli, riječi sa usana, i svaku bol jedno drugome kazivali. Oči nam nisu znale lagati, niti su imale potrebu, jer bili smo jedno drugome sve. Ali jednog dana si se probudio i shvatio da ti nisam više draga. I shvatio si, da me ne mozes lagati, da sam ti prijateljica kao i sve ostale, da mozemo popiti kafu jednom u dva mjeseca. Shvatio si da nisi ti taj tip koji voli, koji treba da nekoga mazi pazi, slazi, zove, ima nekog u svom životu važnog. A pitam se samo sta je bilo do sada..? Pitam se koje ta osoba koja me zvala, koja me pazila, kod mene dolazila, ko je osoba koju je moja bol boljela, koju je moja lijepa rijec radovala? Ponekad pomislim da te nikada nisam ni poznavala, da samo samo sanjala.. Ali kad pogledam oko sebe toliko stvari me podsjeti na tebe,al eto, neka me sjecaju.. Ali, samo se pitam, zasto je ta bol prisutna? Toliko pitanja, a odgovora ne nalazim. Kao bolesnik lijek kada trazi, kada moli da mu se patnja ublazi, tako i ja molim za tvoju iskrenost, da me pogledas u oci i kazes kako stvari stoje.. A ne da otvorim meil u kome pise da me ne zelis u svom zivotu. Pitam se zasto kada me vidis i kad te pogledam oboris pogled, i kad ga na tren uhvatim vidim tugu, bol.. kada si otisao shvatila sam koliko si mi znacio i koliko mii ustvari značiš. Bio si mi prijatelj, brat, otac, i na kraju momak. Shvatila sam da si previse pustio korijene u moj zivot i da bez tebe ne postojim ni ja ustvari. Pokusavam da iz vrtloga pronađem izlaz, ali ko ga je jos pronasao? Ludis kada sam s drugim, a ne zelis me kraj sebe. Okreces glavu, a pratis me. Mrzis me, a ljubis me. Kako? Zasto? Ne razumijem, pocinjem da se gubim, i ne vidim na kraju smisao ovog teksta, jer sve sto vise razmisljam sama sebe zbunjujem a kamo li druge koji citaju.
„Sve uspomene sa kaputa satresi, samo budi to sto jesi, tu gde si, sta god da se desi, ti budi okey i ti nikada ne saznaj kako to boli kada nekoga volis, a mrzis,kad mrzis, a volis,a lomis se da izdrzis ostaje nada da ce nekada neko hteti da shvati mene, moja lutanja, mastanja, sanjanja, i znati da prati i ko zna mozda jednom nađes me tamo gdje prestajem ja, gde pocinjes ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi, ali sreces samo stranca, slucajnog prolaznika,i pogled leden i ako te taj neznanac nekada voleo vise od sebe“ - Marchelo
